Tema


ZAGREB BOOK FESTIVAL 2021. 
URANIA-prostor kreacije/online

Zagreb Book Festival od svog je osnutka 2014. godine osmišljen kao godišnja književna manifestacija s jasnim ciljem poticanja čitanja i kritičkog razmišljanja. Nakon šest uspješnih izdanja postao je nezaobilazna točka na na kulturnoj i književnoj karti Zagreba ali i šire. Sedmo izdanje ZBF-a održat će se pod nazivom

Želim tvoju priču!

Priča koju pričamo o sebi, kako drugima, tako i samima sebi preduvjet je percepcije nas samih, svijeta, odnosa i okoline. Naši nazori na svijet koji su upleteni u naše priče velikim dijelom izrastaju iz vlastitih negativnih i pozitivnih predrasuda. Promišljanje, djelovanje, zauzimanje stava pa i izuzimanje iz društva usklađujemo s našom pričom. Koliko god da su predrasude štetne i ograničavaju našu otvorenost spram svijeta te pripuštanje novih iskustava toliko ih ne možemo izbjeći jer nam služe kao koordinate za kretanjaunutra društvenih konvencija. Nastaju u najranijem djetinjstvu i prate nas kroz čitav život. Sama književnost u svojoj suštini razobličuje stereoptipe i daje nam neposrednu mogućnost identifikacije s drugima, otvara prostor u kojem se ne osjećamo ugroženima i unutar kojeg možemo slike stereotipa zamijeniti slikama književnih junaka, slikama ljudi. Ona je više od svega ostalog u stanju preoblikovati čitateljevo razumijevanje sebe i svijeta čime povratno djeluje na njegovo društveno ponašanje i samosvijest. Književnost nam daje okvir u kojem možemo sagledati cjelovitiju sliku ljudskog iskustva i povijesnih događaja, učiniti nas empatičnijim i dalekovidnijim kako bismo bili otvoreni za nova iskustva. O ovoj univerzalnoj temi promišljat ćemo kroz dvadesetak događanja, panel diskusija i razgovora na kojima ćemo ugostiti značajne domaće i strane književnike, znanstvenike i novinare. Neki od gostiju koji će nam se priključiti su: Jul Maroh, Nebojša Lujanović, Vedrana Rudan, Korana Serdarević, Monika Herceg, Boris Jokić, Dino Pešut, Ece Temelkuran, Robert Torre, Zoran Ferić, Sena Puhovski, Barbara Matejčić, Rujana Jeger i drugi. U sklopu ovogodišnjeg programa ugostit ćemo i važan međunarodni projekt ”Every Story Matters” (Svaka priča je važna) koji se bavi osvješćivanjem uloge književnosti, posebno one za djecu i mlade, u izgradnji otvorenog demokratskog društva. Iako Europsko društvo podrazumijeva raznolikost ona se u stvarnosti ne odražava u svim njegovim segmentima: književnost i knjižni svijet u mnogim su aspektima i dalje poprilično homogeni. Nije stvar samo u tome tko piše (i koga se potiče da piše) već u tome tko će biti objavljen, tko stoji na pozornici, tko sjedi u publici, kako su likovi u književnim djelima prikazani i koji se čitatelji s njima mogu identificirati. Projekt Every Story Matters počiva na premisi da svatko ima pravo otkrivati literaturu i stvarati priče, bez obzira na svoju socijalno-ekonomsku ili kulturnu pozadinu, spol, seksualne sklonosti ili mentalne i fizičke sposobnosti. Uzimajući u obzir specifično razdoblje u kojem se nalazi cijeli svijet pa tako i sve ljudske aktivnosti, održavanje Festivala prilagodit ćemo preporučenim epidemiološkim mjerama kako bi autori i posjetitelji u sigurnom okruženju pratili naš program. Festival će se tako održati u tzv. „hibridnom izdanju“ koje podrazumijeva i fizičke i online aktivnosti.

PANEL DISKUSIJE

1. Djetinjstvo – odakle dolaziš stereotipe?

Na stereotipima počivaju predrasude, a predrasuda postaje stav. Već oko svoje treće godine djeca počinju postavljati pitanja o svijetu i životu svojim roditeljima, starateljima i bližoj okolini. Ono što čujemo tada duboko se upisuje u nas, a naš kasniji život odvija se kao odraz naših prvih osjeta i mi gradimo našu svijest, naš misaoni život prema varijacijama i kombinacijama tih elementranih osjećaja i dojmova. Ne samo prema slikama kojih se sjećamo, ne samo prema odgovorima koje smo dobili, nego prema atmosferi koju su u nama i oko nas potaknuli. Odakle predrasude potječu još uvijek nije sasvim jasno, ali ono što jest sigurno, što su pokazala brojna istraživanja jest da s njima ne rađamo, nego da su one prvenstveno naučene. Kako izaći iz naučenih okvira, kako osvijestiti vlastitu želju za pojednostavljivanjem svijeta, kako spriječiti utabani put od stereotipa preko predrasuda do diskriminacije, i koja je uloga književnosti u tome, saznat ćemo u razgovoru s našim gostima.

2. To je druga kultura!

Ne pokušavajući razumjeti ono što nam nije blisko, s čime se nismo susretali, ono što odstupa od naših uobičajenih shvaćanja, koliko smo puta čuli ili izgovorili rečenicu: To je pitanje kulture! Ili To je druga kultura! Jesmo li danas izgubili iz vida mnoga značenja pojma kultura i simplificirali ga samo zato da se ne moramo baviti drugima, drugačijima, da učvrstimo fikciju o svojoj nadmoćnosti ili da pokažemo inferiornost čitavih zajednica? Jesmo li u stanju razumjeti kulturu kao složenu cjelinu vrijednosti koje čine život određene skupine ljudi, a odnose se na znanje, umjetnost, moral, vjeru, zakone i običaje koja je utemeljena u cijelom nizu faktora i dajemo li prednost samo našoj ”kulturi” pravdajući time izostanak želje za ravnopravnu komunikaciju s drugim. Možemo li se složiti oko činjenice da u drugom značenju kultura teži oplemenjivanju duha i, umjesto da ih postavlja, ona uklanja prepreke između zajednica. O kulturi zajednica te prebiva li ona onkraj rasnog, etničkog, političkog identiteta razgovarat ćemo s našim gostima.

3. Generacijska diskriminacija jezikom ili ”gejtkipanje drugih komjunitija”

Iako se ljudska priroda nije znatno promijenila zadnjih pedeset tisuća godina, iako većina nas ima slične potrebe, nagone, strahove, želju za pripadanjem i samorealizacijom, u zadnjih nekoliko desteljeća pod raznim utjecajima globalizacije, modernih tehnogija i načina života uvelike se promijenio način komunikacije. Ta promjena silno je utjecala na jezik, kako na bujanje različitih hibrida s anglosaksonskim izrazima, jezičnih kombinacija koje proizlaze iz sfere virtualnog svijeta, aplikacija, izraza i pravila, razvijajući se nezamislivom brzinom. U tom procesu koji mladi i jako mladi ljudi prihvaćaju lako i razvijaju dalje srednje i starije generacije ostaju zakinute za čitavu jednu dimeziju u kojoj se odvija komunikacija čije je razumijevanje njima onemogućeno ili otežano budući da nisu imali iste uvjete i mogućnosti participaranja u tom svijetu kao mladi. Može li srednja i starija generacija razumjeti glas mladih, mogu li pisati za njih, jesu li diskriminirani u čitavom nizu segmenata rada i života, i jesu li mlađi ljudi svjesni da su baš oni sami ”altelite koje gejtkipaju druge komjunitije” što im je u njihovom društvu neopisivo odbojno i nepravedno?

4. Books as Mirrors and Windows – Knjige kao ogledala i prozori u svijet

Najjači alat koji posjeduje književnost jest proces identifikacije i pobuđivanje empatije. Osim ljepote i snage samog teksta, umijeća autora, ono što će nam ostati kao sjećanje na knjigu koju smo pročitali jest kako smo se osjećali uz nju, koji je pomak napravila u nama i jesmo li se bili u stanju prepoznati. Polazeći od pretpostavke da bi književnost trebala biti inkluzivna, da svako dijete ima pravo na književnog junaka, junakinju sličnu sebi i da je često upravo to preduvjet hoće li djeca zavoljeti knjige, pitanje je koliko su takve prakse prisutne u književnom svijetu i na tržištu knjiga. Krenuvši od same lektire koja još uvijek ne prepoznaje u dovoljnoj mjeri koja je njezina zadaća, sektora obrazovanja koji zaostaje za suvremenošću, preko stereoptipa u knjigama za djecu koje baš književnost ponekad generira pa sve do izdavačke industrije koja ulaže u ono što traži tržište, svodeći tako knjigu na proizvod suprotan sebi, zanemarujući odgovornost na ono što stvara čitatelja. Kako proširiti polje djelovanja književnosti u današnjem svijetu kojim vladaju moderne tehnologije, a stvaranje umjetnosti uvjetuje kapitalizam pokušat ćemo saznati u razgovoru s našim gostima.

5. Act now! – ljudi koji su djelovali

Ništa se tu ne može. Nije to moja krivnja. Kao da ja mogu nešto promijeniti. To će oni gore odlučiti. Tako vam je to u životu. Ja stvarno s tim nemam nikakve veze. Mene nitko ništa nije pitao. I još predug niz mogućih sličnih rečenica, isprika, opravdanja, izmicanja na kakve smo navikli i koje čujemo svakodnevno. Rečenice koje izgovaramo kad ne želimo ili mislimo da ne možemo preuzeti odgovornost za svoj život, za ljudska i građanska prava, odgovornost za društvo u kojem svi skupa živimo i koju snosi svatko od nas. Selektivan pogled na segmente koji se izravno tiču samo nas u široj perspektivi donosi urušavanje čitave zajednice jer, poznato je, kako u društvu žive oni najugroženiji i najslabiji, to je zapravo prava slika društva. Upoznajte pojedince i pojedinke koji su djelovali, koji su svojim primjerom pokazali da se može, da je odgovornost naša, natjerali političare da ih pitaju, da u životu može biti drugačije, da o mnogočemu odlučujemo sami, i da sve sa svim ima veze. Samo ako djelujemo. Ljudi koji su nam pokazali da trebamo postati svjesni vlastite snage, ako se pokrenemo, a posebno ako se ujedinimo. O neodloženom djelovanju i krucijalnim društvenim promjenama razgovaramo s našim gostima.

TEKSTOVI AMBASADORA

Piše: Ivana Bodrožić
Inkluzivnost u književnosti

Najvažnije je čuti taj glas. Naš glas. Kad njega pronađemo sve ostalo se događa samo. Ako čitamo, rečenice se utiskuju u naše biće bez napora, oblikuju se prema našem liku, naš lik ih čuje i izgovara kao svoje. Ta identifikacija djeluje duboko i potresa čitavo biće. Ako pišemo, i kad začujemo taj glas, spuštanje prstiju na tipkovnicu pretvara se u čaroban proces koji je pisac Danilo Kiš jednom nazvao: ”pisanje kao udio truda i čuda”. Što je za mene inkluzivna književnost? Kad razmišljam o tom pojmu koji pomalo zvuči kao da je nastao na pola puta između Odsjeka za komparativnu književnost i Brisela, prevodim to na sebi poznato iskustvo i jezik. Bez imalo patetike mogu reći; u mojim mladim godinama književnost me je spasila. Iako, nekada sam samo čitala, uživala u izuzetno napisanim pričama, osvajala jezik i iskustva, dobijala darove drugih dimenzija koje su mi davale nadu da ovo sada i ovdje nije jedino što postoji. Ponekad bih nailazila na slične sebi. U ranim dvadesetim otkrila sam pisce koji su pisali o svojim traumatičnim iskustvima nakon Drugog svjetskog rata, pisci poput Prima Levija, Margarite Duras, Ilije Jakovljevića, Imre Kerteza. Do njih, do tada, nisam znala da se tako može i smije, nisam bila upoznata s činjenicom da je moje iskustvo - iskustvo mnogih, iskustvo dovoljno važno i vrijedno da se od njega stvori roman, da pisanje iscjeli ne samo čitatelje, nego osobu autora. Bila sam ushićena i potresena, posvuda sam nosila knjige u kojima sam ja, čitala i čudila se, sve dok se nisam jednoga dana, baš zbog njih, odvažila pisati s nadom da će se u mojoj knjizi prepoznati drugi. Možda na prvi susret inkluzivna književnost ne zvuči kao nešto što bi vam spasilo život, ali kad zaronite ispod termina ondje vas čeka sve ono na što vi, baš takvi, niste imali pravo u takozvanom stvarnom životu. Kad zaronite u takvu knjigu ona gubi papirnatost, jezik postaje fluidan i obraća se najdubljem ljudskom iskustvu. Zato je, kako kaže Aristotel, umjetnost stvarnija od istine. Ona nam govori sve što može biti. Kombinacija vaših proživljenih iskustava s nečim novim što donosi svaka knjiga osigurava neprestan rast. A rast nije moguć bez uključivanja svih, inače stojimo na mjestu ili kopnimo. Pogotovo nije moguć ako naš svijet koji smatramo stvarnim izbacuje sve sa svojih margina, izbacuje one kojih je manje. Tada ostaje neživ i sveden na prosjek. Posebno je važno da prve priče koje slušamo i s kojima rastemo, s kojima se identificiramo, budu slične našima. To nas osnažuje, čini vidljivima i vrijednima samopoštovanja. U konačnici, to postaje slika društva u kojem živimo i za koje smo odgovorni.

Piše: Olja Savičevićević Ivančević
O inkluzivnosti u književnosti

Probajmo zamisliti koja je snaga volje potrebna za napisati roman jednim prstom, koliko snažan moraš biti kao jedini tamnoputi dječak u razredu ili kada je tvoje prezime i porijeklo jedinstveno, a neki misle da je krivo, kada odrasteš u tuđoj odjeći i pomalo gladna svega, kad je tvoja zaljubljenost svakodnevna bitka i podsjećaš nas kolika je sila ljubav, kada tvoje tijelo nije sasvim tvoje, ali je sasvim posebno i prekrasno ili kad si samo žena u svijetu skrojenom za muškarce. To su priče koje nam trebaju da nas podsjete tko smo, što je zbilja važno i tko bismo mogli biti, iskustva koja nas inspiriraju i hrabre i popravljaju naša slaba mjesta, od kojih možemo puno naučiti o dragocjenosti života i međusobnim odnosima. Misliti na druge je pravo samopoštovanje i preduvjet za nježnost i razumijevanje prirode, životinja, cjelokupnog svijeta. Vjerujem u moć riječi, u moć umjetnosti. Jednom kad je društvo već sazrelo za to, oni koji imaju slovo zakona ozakone i zaštite određena ljudska prava, ali na mijenjanju stereotipa, načina razmišljanja, razbijanju predrasuda, na onom pozitivnom što je izboreno na području ljudskih prava – osim onim ljudima koji su svojom borbom na ulicama, u javnosti, prokrčili put slobodarstvu – možemo zahvaliti umjetnosti: filmovima i glazbi, kazalištu, stripovima, istinitosti koje je donosila likovnost. Umjetnost je senzibilizirala oceane ljudi. A prije svih ostalih tajne i tabue razotkrile su neke knjige, jer u njima je najveća sloboda, jer one nas propituju i s nama razgovaraju intimno i privatno, licem u lice. Kroz igru i zabavu moguće je izreći važne stvari kojima danas djecu sve manje učimo u obitelji i obrazovnim institucijama: važnost prijateljstva, a ne natjecanje, međusobno prihvaćanje i razumijevanje, a ne isključivanje i dominacija, istinska jednakost i ravnopravnost - drugarstvo, a ne elitizam, manipulacija i patroniziranje. Ako u djetinjstvu naučimo igrati se i kroz tu igru graditi svjetove hrabrih, plemenitih i pažljivih, možda ih u odraslosti i izgradimo. Taj posao je dugotrajan, ali najučinkovitiji mogući. Djeca lako shvate da mogu biti akcijski heroji i heroine iz susjedstva koji spašavaju stvar, onda kada su dobronamjerni, spremni pomoći i izaći u susret – kao i svi superheroji uostalom. Ali podjednako je važno naučiti suprotstaviti se lošim autoritetima i pogrešnim pravilima. Svaki pokret koji čovjek napravi unutar sebe, u vlastitoj svijest, dio je društvenog pokreta, a u tome su knjige odigrale značajnu ulogu. Danas kad više nego prije razmišljamo o opstanku čovječanstva i o važnosti čovječnosti za taj opstanak, otkrili smo koliko su nam neophodni glasovi onih kojima je svaki običan dan borba, koji su uspjeli ili pokušavaju nadići granice koje im je dala priroda ili nametnulo društvo. Ljudi koji svoje tijelo, ime, porijeklo, boju kože, seksualnost i ljubav, nose kao teret, mogu nam otkriti stvari od najvažnijeg značaja, podsjetiti nas koliko je naša ljudskost dragocjena, vratiti nam odlučnost i vjeru u istu. Zbog toga mislim, ako nas itko uputi prema boljem i zdravijem društvu, bit će to ljudi koji dolaze iz takozvanih marginaliziranih skupina. Njihove priče su najvažnije priče koje danas trebamo čuti, one su i ključ za razumijevanje naših delikatnih postojanja i karta za sigurniju budućnost, jedno sasvim ljudsko, ovozemaljsko iskupljenje.

Piše: Korana Serdarević
Inkluzivnost u lektiri

Ako se slažemo da obrazovanje mora biti inkluzivno, odnosno uključivati osobe koje su pripadnici ranjivih skupina (invalidi, osobe nižeg socijalno-ekonomskog statusa, skupine koje su potencijalne žrtve diskriminacije na temelju seksualnosti, vjere ili drugoga), kako je moguće da književni tekstovi koji se mladima nude gotovo uopće ne oprimjeruju iskustva takvih skupina? Je li uopće važno čitati s razumijevanjem tekstove koji proizlaze iz kultura ili iskustava različitih od naših, ako želimo iole razumjeti svijet koji dijelimo s heterogenim mnoštvom? Možemo li uživati u čitanju samo ako čitamo o sebi sličnima ili možemo čitati s užitkom i zanimanjem i priče onih koji žive potpuno drukčije živote? Bismo li i mi postali malo drukčiji ljudi, da smo odrastajući čitali i tumačili priče iz najrazličitijih dijelova svijeta, društvenih skupina, većina i manjina? I što bi inkluzivan popis lektirnih naslova koji dajemo današnjim učenicima značio za društvo u budućnosti? Književnost u obrazovanju dugo je bila pod teretom obveznih ishoda, koji su se temeljili na kanonskom popisu i kanonskim interpretacijama. Budući da je kanon sastavljen od djela koje su pisali mrtvi bijeli muškarci, interpretacija takvoga popisa teško da nudi prostor inkluziji, a „prozor u svijet“ koji taj popis otvara nužno je sveden na granice dobro poznatog područja. Razumijevanje literarnoga svijeta, koji nužno nastaje na nogama stvarnoga, doživljenoga i promišljenoga, uključuje prepoznavanje i tumačenje iskustva autora. Autori koji dolaze iz iste društvene skupine svakako nude različite osobne priče, ali ne nude mogućnost poimanja različitih kultura, udaljenih iskustva, identiteta. Stavivši na stranu neospornu važnost vrijednosti teksta kao umjetničke tvorevine, pravo onih drukčijih od većine s našega popisa lektire jest da svoje iskustvo svijeta pridruže čitateljskom iskustvu mladih ljudi, da ponude vlastitu priču. Također, pravo je svakoga čitatelja koji se obrazuje da knjige koje dobiva na čitanje ponude zbiljski prostor u svijet koji raste i nadima se od količine različitih glasova. Svakom mladom čovjeku tijekom obrazovanja knjiga će u nekome trenutku ponuditi prostor identifikacije s likovima, njihovim patnjama i težnjama, promišljat će o opravdanosti njihovih postupaka i odnosima koji ih izgrađuju. Stoga je pravo i onih čitatelja koji spadaju u ranjive skupine da dobiju svoje područje identifikacije. Književnost kao zrcalo svijeta nudi razne odraze, i važno je ponuditi što više onih koji nas iznenađuju, tjeraju na pomake, o kojima moramo raspravljati, koji će, u konačnici, pomoći da proširimo vlastito poimanje života i ljudi s kojima smo se našli na ovome planetu u istoj vremenskoj crtici. Možda zato treba ponuditi djeci i mladima mogućnost da im lektira, u vremenu konzumerizma i kapitalizma, posluži i kao temeljni izvor razumijevanja drukčijeg, što će djelovati i na otpor prema segregaciji bilo kojega tipa. Uvjerena sam stoga da književni tekst, uz kvalitetno podučene nastavnike i suvremene metode, može na duge staze pomoći u razbijanju negativnih predrasuda i zaustaviti njihov put do diskriminacije, jednako kao što može utjecati na veći interes i bolju vidljivost autora i autorica koji govore glasom manjine.

Piše: Jul Maroh
Zašto je svaka priča važna?

Savršeno se sjećam navale osjećaja pri prvom čitanju književnost ili pripovijesti s likovima koji su odskakali od norme. Taj se osjećaj širio na cijelim mojim tijelom, obuzetim olakšanjem i radošću, jer odjednom sam naišla na priče u kojima se zrcalio moj lik, s kojima se dalo poistovjetiti i u njima prepoznati vlastitu ljudskost. Moja usamljenost i moje sumnje odjednom su se raspršile. Obuzelo me nestrpljenje: glad za čitanjem stranica koje slijede. Takvi osjećaji mogu spasiti život. Kad otkrijemo da ono što jesmo, ono što želimo i ono o čemu sanjamo, nije ono što naše okruženje ili naše društvo od nas očekuje, posljedice mogu biti strašne. Književnost i narativni oslonci poput kinematografije, suvremene umjetnosti, fotografije pa čak i glazbe, tu su da nas povežu sa svijetom temeljem naše prave biti. Kroz priče, kroz emocije koje se u nama bude, prepoznajemo humanost i ranjivost drugih. Prepoznajemo vlastitu nutrinu. Od objavljivanja moje prve knjige, „Plava je najtoplija boja“, pristiglo mi je mnogo pisama zahvale LGBTQ osoba, ali isto tako i pisama čitatelja čiji su životi vrlo različiti od života junakinja: od osoba koje nikad nisu iskusile homofobiju ili rodnu diskriminaciju. A ti su čitatelji ipak tvrdili da ih je silno dirnula priča o Emmi i Clémentine i bili su odlučni u namjeri da više ne sudjeluju u sistematskom tlačenju o kojem je riječ. Tu se vidi kolika moć leži u književnosti i koliko je važno predstaviti čitav spektar ljudskog roda. Ne samo zato da odamo počast svima onima koji su prečesto dovedeni do toga da budu nevidljiv:a:i ili su prikazan:a:i na stereotipan način, već i zato da što većem broju ljudi omogućimo da shvate život tih osoba. Zamisao se sastoji u tome da se sagrade mostovi ondje gdje su društvo i diskriminacije podigli zidove. Svaka je priča važna jer svaki je pojedinac važan. Okrutnost diskriminacija koja prožima naše zajednice ukazuje nam na našu odgovornost. Kad naše neznanje, naši strahovi ili naše predrasude upravljaju našim postupcima, kad smatramo da smo u posjedu isključive istine, tad drugi životi oko nas trpe. U tome se sastoji važnost uključive književnosti. Raznolikost ispričanih života dokazuje da ima mnogo istina. U cilju omogućavanja boljeg zajedničkog života, važno je da se ta raznolikost – doista stvarna – nađe jednako zastupljena u književnoj industriji, na svim razinama. Osobe koje se identificiraju kao žene, kao queer osobe, kao rasno obilježene osobe, kao hendikepirane osobe, sve moraju dobiti istu priliku. Angažirati se u predstavljanju svih grupa, svake ponositosti, svake ranjivosti, znači omogućiti književnosti da stječe sve više čitatelja i čitateljica. To isto tako znači i omogućiti pričama da svojom čarolijom dosegnu višu razinu: da promijene naše biti i naš odnos prema svijetu kroz inicijacijsko putovanje.