PROGRAM 
ZAGREB BOOK
FESTIVALA 2020.

“Virus dehumanizacije” – Na samom početku pandemije jedna od glavnih preporuka Stožera civilne zaštite bila je da ljudi koji pripadaju starijoj generaciji ne izlaze iz kuće.  Identitet pojedinca sveden je na kronološku dob i sada zahtjeva način ponašanja koji određuju drugi. Tko su, zapravo, ti današnji ljudi koji zbog godina pripadaju ugroženoj skupini? Kako generaciju naših roditelja koji su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kroz pobunu mijenjali svijet, sada zatvoriti u kuće, ograničiti im kretanje te neprestano naglašavati kako je zbog njihove sigurnosti zaustavljen čitav svijet. Poslijeratni optimizam, hipi pokret, antiratni pokreti, antibebi pilula, otpor protiv roditelja, više nego ikad mogućnosti putovanja i prelaženja granica, konzumiranje kulture, pa i rađanje čitave industrije usmjerene protiv starenja, sve su to stečevine generacije na koju se fokusirala borba protiv pandemije, kako bi ih se sačuvalo. Zatvaranje granica, uvođenje izvanrednih mjera, političke prakse koje i u zrelijim društvima lako mogu skliznuti u totalitarizam, nemogućnost osobnog izbora, odgovornost prema bližnjima i društvu, ali i odgovornost prema kvaliteti života i humanosti – teme su o kojima ćemo razgovarati s Igorom Mandićem, poznatim intelektualcem, književnim kritičarom, polemičarom i publicistom.

 

”Borba je ženskog roda” – iako kriza velikih razmjera izazvana pandemijom virusa kojoj svjedočimo proteklih mjeseci sve pogađa podjednako, žene su te koje su ponovo na specifičan način iznijele i iznose teret te iste krize. Dok su mnogi imali luksuz ostajanja kod kuće, trgovkinje i blagajnice neumorno su radile čitavo vrijeme i bivale izložene svim opasnostima zaraze. Medicinske sestre, njegovateljice u domovima za starije i nemoćne, učiteljice, čistačice i sanitarno osoblje – zanimanja bez kojih se shvatilo da se zaista ne može, ponovo u najvećoj mjeri čine žene. Nadalje, žene u nepovoljnim obiteljskim prilikama, zlostavljane žene, slabijeg socioekonomskog statusa, posebno su bile ugrožene tijekom izvanrednog stanja i zabrane kretanja u čitavom svijetu. Mnoge od njih također su, nakon radnog vremena, u društvima u kojima je prisutan snažan patrijarhalni sustav, preuzele na sebe odgovornost za obrazovanje svoje djece u periodu neodržavanja nastave u školama. O svim ovim temama kao i o tome kako će se ova situacija odraziti na položaj žena u društvu u budućnosti, od radnica do samostalnih umjetnica razgovaramo s nagrađivanom redateljicom Anicom Tomić, članicom inicijative #Spasi me, nominiranom za nagradu Strašna žena za prethodnu godinu. 

”Seks i intimnost u doba krize” – osnovni preduvjet za postizanje intimnosti i kvalitetnog seksualnog života najčešće jesu fizička bliskost i neposrednost. U razdoblju u kojem se od čitavog društva poradi zdravlja zahtjeva distanciranost ljudi nisu lišeni svojih osnovnih potreba za intimnošću i seksom. Što je period izolacije i samoizolacije značio za većinu njih; od parova koji žive zajedno pa su dožijveli novi medeni mjesec ili pakao, do samaca kojima je postalo nemoguće u društvenom kontaktu pronaći partnere pa su se mnoge seksualne aktivnosti, kao i razne druge, morale preseliti ”online”. Koliko su se počele mijenjati ili trajno promijenile seksualne navike ljude, što to znači za intimnost, postajemo li svjesniji i osjetljiviji ili smo bliže tome da seksu pristupamo distancirano, kao nečemu na ekranu, suštinski odvojenom od nas? Kako seksualno biće u nama reagira na dugotrajno stanje nezivjesnosti i straha u društvu, postajemo li skloniji stupanju u rizične odnose ili pak zatvoreniji i tjeskobniji? Postoje li već neka znanstvena istraživanja koja bi nam  mogla ponešto reći o tom najintimnijem i najslobodnijem dijelu nas samih? O svim tim temama razgovarat ćemo s dr. sc. Tanjom Jurin, seksualnom terapeutkinjom s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

”Virus nije najveća prijetnja, političke odluke – jesu” – Čovječanstvo se proteklih mjeseci suočilo s globalnom krizom, možda najvećom krizom naše generacije. Takva kriza koja pogađa čitavo društvo sve sustave dovodi u iskušenje, a prvenstveno onaj politički odgovoran za funkcioniranje institucija i brigu o građanima. Tek tada postaje jasno koliko je važna kontrola nad političkim sustavom. U nekim trenucima činilo se da bi epidemija mogla označiti prekretnicu u povijesti nadzora  pogotovo u društvima koja naginju prema jakim vođama koji ih lako mogu odvesti u diktaturu. Povećanje nadzora nad građanima trebalo bi uvijek  ići  pod ruku s povećanjem nadzora nad vladom. Prevažnu ulogu u tom procesu imaju mediji koji građanima posreduju informacije, oblikuju stanje svijesti društva i odgovorni su, kako za točnost informacija tako i za atmosferu straha ili optimizma koju su u stanju kreirati. Kako se običan građanin može snaći u toj dinamici, što možemo učiniti kako bismo izvršili pritisak na političare, te o tome koliko su obrazovanje i kritičko mišljenje važni u ovim trenutcima razgovarat ćemo s nagrađivanom političkom novinarkom i komentatoricom Helenom Puljiz.

”Ima li života poslije pandemije?” – glavne strategije borbe protiv širenja virusa u prethodnim mjesecima bile su socijalna i fizička distanca te karantena i samoizolacija. Nametnuta, za mnoge neprirodna i neprihvatljiva stanja kod brojnih ljudi izazvala su razne psihičke posljedice. Širenje straha i neizvjesnosti putem medija, često kontradiktornih informacija uz egzistencijalne probleme i odvojenost od društva dodatno su otežali prethodno razdoblje. No je li sve to uistinu toliko nepodnošljivo ili su toj težni pridonijeli suvremeni banalni nazori o životnom smislu koji zagovaraju trajnu sreću, vječno zdravlje i nekompliciranje? Jesmo li se u ovom dijelu svijeta naviknuli na uvjete elementarno komfornog eskapizma i je li nas on učinio neposobnima za podnošnje života? Samoizolacija nam je izvanjski dosudila usamljenost, ali i prigodu da je preobrazimo u dragovoljnu samoću koja može biti pozitivan osjećaj uživanja u druženju sa sobom, u sebi. Osvijestiti da ponekad druželjubivost proizlazi iz nemoći podnošenja osamljenosti i sebe u njoj može značiti puno više za naš unutrašnji rast. Pretpostavljanje dugovječnosti života njegovoj kvaliteti te medikaliziranje ljudskih aktivnosti i njihova neprestana procjena za zdravlje također je odlika našeg vremena. Hoće li se to promijeniti nakon krize koja je zahvatila čitav svijet saznat ćemo u razgovoru s  Robertom Torreom, psihijatarom i autorom poznate publicističke knjige: ”Ima li života prije smrti?”