Every Story Matters

Svaka priča je važna
Europska društva su raznolika i svakim danom ta raznolikost sve je izraženija. Nažalost, ona se u stvarnosti ne odražava u svim njihovim segmentima: književnost i knjižni posao u mnogim su aspektima i dalje poprilično homogeni. Nije stvar samo u tome tko piše (i koga se potiče da piše) već u tome tko će biti objavljen, tko stoji na pozornici, tko sjedi u publici, kako su likovi u književnim djelima prikazani i koji se čitatelji s njima mogu identificirati. Svatko ima pravo otkrivati literaturu i stvarati priče, bez obzira na svoju socijalno-ekonomsku ili kulturnu pozadinu, spol, seksualne sklonosti ili mentalne i fizičke sposobnosti. Ipak, nemamo svi jednake mogućnosti za to. Upravo navedeno je ono što se želi promijeniti europskim projektom „Svaka priča je važna - učiniti knjige inkluzivnijima“. Želimo potaknuti stvaranje sveobuhvatnijih knjiga za djecu i mlade i pružiti knjižnim stručnjacima (uključujući izdavače, knjižničare i urednike) alate i strategije potrebne da bi postali inkluzivniji i na taj način angažirali širu i raznovrsniju čitalačku publiku.

Čvrsti uzori
Kako bi potaknuo kreativni potencijal nadarenih ljudi koji su tradicionalno zanemarivani, ESM predstavlja program za razvoj talenta, pomažući autorima i ilustratorima u stvaranju inkluzivnog sadržaja. U svojim naporima da dosegnu moderne mlade ljude u raznolikom i multikulturnom društvu, ovi će autori i ilustratori biti nadahnuti iskustvima i potrebama mladih koji sudjeluju u školskim i knjižničnim radionicama. Predstavljajući nastale priče izdavačima na međunarodnim sajmovima knjiga (Frankfurt, Bologna) i mladim čitateljima na festivalima i sajmovima knjiga, te u školama i knjižnicama, oni će poslužiti kao solidni uzori za mladu i raznoliku publiku.

Charter i drugi alati
Osim potpore stvaranju inkluzivnih priča, ESM ima za cilj potaknuti izdavače da postanu inkluzivniji organiziranjem stipendija i razvijanjem chartera i drugih alata koji će im ponuditi učinkovite i održive načine da dođu do pisaca i ilustratora, kao i do čitatelja iz manjinskih skupina.

Učvršćivanje raznolikosti
Povećavajući broj inkluzivnih knjiga koje se objavljuju i predstavljaju svake godine, ESM će ulagati u kulturu tolerancije postupnim uvođenjem raznolikosti u dječju književnost. Cilj mu je stvoriti široku svijest u javnosti i imati trajni utjecaj na trgovinu knjigama u EU.

Zajedno možemo napraviti razliku
Svaka priča je važna (Every Story Matters) je projekt koji podržava Creative Europe i rezultat je zajedničke suradnje sljedećih partnera:
Flanders Literature Voditelj projekta, književni fond koji podržava flamanske pisce i ilustratore i promovira njihov rad u inozemstvu (Belgija)
Acesso Cultura Pristup kulturnom sudjelovanju (Portugal)
Blue Dar Obrazovanje kroz zabavu (Sirija / Njemačka)
JAKRS Slovenska agencija za knjigu (Slovenija)
Mediart International Promovira knjige, autore i čitanje, Zagreb Book Festival (Hrvatska)
ROSE stories Nezavisna pričaonica (Nizozemska)

TEKSTOVI AMBASADORA

Piše: Rachida Lamrabet

Inkluzivna književnost potrebna je kao i kuća s prozorima i ogledalima. Prozori pomažu djeci da pogledaju u vanjski svijet i dožive drugačije situacije i likove od onih u unutrašnjosti kuće. Zrcalo je neophodno jer djeci treba književnost u kojoj mogu vidjeti reprezentaciju sebe samih. Spisateljica Lesa Cline-Ransome izvrsno artikulira važnost inkluzivne književnosti: "Kada djeca mogu vidjeti sebe u knjigama o kojima čitaju i čitaju o likovima koji izgledaju kao oni, imaju obitelji poput njih i žive kao oni, osjećaju da su vrijedan član zajednice i društva". Inkluzivna dječja književnost gradi domove u koje čitatelji različitog porijekla mogu uroniti i osjećati se viđenim i shvaćenim.“

Piše: Anita Peti-Stantić

„Naš se ljudski svijet oblikuje i održava činjenjem i stvaranjem, ali uvelike i pripovijedanjem priča. Naša društva dubinski ovise o pričama i sposobnosti da ih jedni drugima prenesemo, da se osposobimo da ih čujemo i razumijemo, da na taj način razumijemo jedni druge. Zbog toga su svaka pojedinačna priča i sve priče svijeta, skup svih priča pojedinaca, izuzetno važni za kultiviranje naše ljudskosti, za osmišljavanje uvjeta u kojima živimo. Tomu je tako zato što je pripovijedanje priča je istovremeno oblik stvaranja svijeta i prenošenja iskustva, emocija, strepnji i nadanja. Zbog toga je izuzetno važno čim prije u životu čuti različite i raznolike glasove mladih, a posebno je važno da ih čuju mladi ljudi. To je važno zato što se na taj način, čitanjem i slušanjem priča, susreću s drugim iskustvima, s iskustvima koja su ponekad udaljena od njihovih prostorno, kulturološki, emocionalno i na bilo koji drugi način. Samo susretom s takvim pričama kao ljudi možemo doista uvježbati empatiju, toleranciju i istinski zajednički život. U širem smislu se sva književnost, zbog raznolikih interesa onih koji pišu, a onda i zbog svoga kreativnog potencijala, može smatrati uključivom. Unatoč tomu, pogotovo kad je riječ o književnim djelima za djecu i mlade, često treba uložiti mnogo truda da se pronađu kvalitetni tekstovi i ilustracije u kojima se tematiziraju priče doista pomaknutih očišta, priče o mladima koji se bore sa svojim unutrašnjim svjetovima ili vanjskim, osobnim ili društvenim preprekama. Takve priče o drugačijim od uobičajenih likovima, situacijama, emocijama, strahovima, uvjerenjima i očekivanjima, priče ispričane iz manjinskih, nezaštićenih masom sebi sličnih perspektiva, uključive su priče u užem smislu. Netko će se možda zapitati zašto bi oni koji se sami ne nalaze u takvim situacijama i možda nikad neće upoznati nekoga tko se u njima nalazi, čitali takve priče? Navest ću dva odgovora, uvjerena da će ih, kad počne razmišljati o tome, svatko od vas prihvatiti kao točne. Kao prvo, malo je vjerojatno da u našem visoko umreženom društvu u kojem su ljudi izuzetno pokretni nećemo susresti osobu rase ili spolne orijentacije različite od naše, da spomenem ono što je obično najviše tabuizirano. Ili upravo suprotno, da u tom svijetu u kojem su ljudi toliko pokretni nećemo susresti osobu zapretenu u svoj svijet ograničenu invaliditetom, koja će nam otvoriti drugačiju perspektivu riječima da je 'pisanje posebna vrsta kretanja, jer te pisanje dovodi na mjesta na koja ne bi mogla ići zbog svojih fizičkih ograničenja'. Kao drugo, priče pripovijedamo, slušamo i čitamo upravo zato, da se susretnemo s onim u čemu ćemo se prepoznati i s onim s čim se možda nikad ne bismo sreli. Činimo to zato što smo ljudi, radoznali i zainteresirani za druge ljude, sposobni osmisliti svoj život i živote onih koji su nam blizu i onih do kojih možemo doprijeti riječima.“

Piše: Ivana Bodrožić
Inkluzivnost u književnosti

Najvažnije je čuti taj glas. Naš glas. Kad njega pronađemo sve ostalo se događa samo. Ako čitamo, rečenice se utiskuju u naše biće bez napora, oblikuju se prema našem liku, naš lik ih čuje i izgovara kao svoje. Ta identifikacija djeluje duboko i potresa čitavo biće. Ako pišemo, i kad začujemo taj glas, spuštanje prstiju na tipkovnicu pretvara se u čaroban proces koji je pisac Danilo Kiš jednom nazvao: ”pisanje kao udio truda i čuda”. Što je za mene inkluzivna književnost? Kad razmišljam o tom pojmu koji pomalo zvuči kao da je nastao na pola puta između Odsjeka za komparativnu književnost i Brisela, prevodim to na sebi poznato iskustvo i jezik. Bez imalo patetike mogu reći; u mojim mladim godinama književnost me je spasila. Iako, nekada sam samo čitala, uživala u izuzetno napisanim pričama, osvajala jezik i iskustva, dobijala darove drugih dimenzija koje su mi davale nadu da ovo sada i ovdje nije jedino što postoji. Ponekad bih nailazila na slične sebi. U ranim dvadesetim otkrila sam pisce koji su pisali o svojim traumatičnim iskustvima nakon Drugog svjetskog rata, pisci poput Prima Levija, Margarite Duras, Ilije Jakovljevića, Imre Kerteza. Do njih, do tada, nisam znala da se tako može i smije, nisam bila upoznata s činjenicom da je moje iskustvo - iskustvo mnogih, iskustvo dovoljno važno i vrijedno da se od njega stvori roman, da pisanje iscjeli ne samo čitatelje, nego osobu autora. Bila sam ushićena i potresena, posvuda sam nosila knjige u kojima sam ja, čitala i čudila se, sve dok se nisam jednoga dana, baš zbog njih, odvažila pisati s nadom da će se u mojoj knjizi prepoznati drugi. Možda na prvi susret inkluzivna književnost ne zvuči kao nešto što bi vam spasilo život, ali kad zaronite ispod termina ondje vas čeka sve ono na što vi, baš takvi, niste imali pravo u takozvanom stvarnom životu. Kad zaronite u takvu knjigu ona gubi papirnatost, jezik postaje fluidan i obraća se najdubljem ljudskom iskustvu. Zato je, kako kaže Aristotel, umjetnost stvarnija od istine. Ona nam govori sve što može biti. Kombinacija vaših proživljenih iskustava s nečim novim što donosi svaka knjiga osigurava neprestan rast. A rast nije moguć bez uključivanja svih, inače stojimo na mjestu ili kopnimo. Pogotovo nije moguć ako naš svijet koji smatramo stvarnim izbacuje sve sa svojih margina, izbacuje one kojih je manje. Tada ostaje neživ i sveden na prosjek. Posebno je važno da prve priče koje slušamo i s kojima rastemo, s kojima se identificiramo, budu slične našima. To nas osnažuje, čini vidljivima i vrijednima samopoštovanja. U konačnici, to postaje slika društva u kojem živimo i za koje smo odgovorni.

Piše: Olja Savičevićević Ivančević
O inkluzivnosti u književnosti

Probajmo zamisliti koja je snaga volje potrebna za napisati roman jednim prstom, koliko snažan moraš biti kao jedini tamnoputi dječak u razredu ili kada je tvoje prezime i porijeklo jedinstveno, a neki misle da je krivo, kada odrasteš u tuđoj odjeći i pomalo gladna svega, kad je tvoja zaljubljenost svakodnevna bitka i podsjećaš nas kolika je sila ljubav, kada tvoje tijelo nije sasvim tvoje, ali je sasvim posebno i prekrasno ili kad si samo žena u svijetu skrojenom za muškarce. To su priče koje nam trebaju da nas podsjete tko smo, što je zbilja važno i tko bismo mogli biti, iskustva koja nas inspiriraju i hrabre i popravljaju naša slaba mjesta, od kojih možemo puno naučiti o dragocjenosti života i međusobnim odnosima. Misliti na druge je pravo samopoštovanje i preduvjet za nježnost i razumijevanje prirode, životinja, cjelokupnog svijeta. Vjerujem u moć riječi, u moć umjetnosti. Jednom kad je društvo već sazrelo za to, oni koji imaju slovo zakona ozakone i zaštite određena ljudska prava, ali na mijenjanju stereotipa, načina razmišljanja, razbijanju predrasuda, na onom pozitivnom što je izboreno na području ljudskih prava – osim onim ljudima koji su svojom borbom na ulicama, u javnosti, prokrčili put slobodarstvu – možemo zahvaliti umjetnosti: filmovima i glazbi, kazalištu, stripovima, istinitosti koje je donosila likovnost. Umjetnost je senzibilizirala oceane ljudi. A prije svih ostalih tajne i tabue razotkrile su neke knjige, jer u njima je najveća sloboda, jer one nas propituju i s nama razgovaraju intimno i privatno, licem u lice. Kroz igru i zabavu moguće je izreći važne stvari kojima danas djecu sve manje učimo u obitelji i obrazovnim institucijama: važnost prijateljstva, a ne natjecanje, međusobno prihvaćanje i razumijevanje, a ne isključivanje i dominacija, istinska jednakost i ravnopravnost - drugarstvo, a ne elitizam, manipulacija i patroniziranje. Ako u djetinjstvu naučimo igrati se i kroz tu igru graditi svjetove hrabrih, plemenitih i pažljivih, možda ih u odraslosti i izgradimo. Taj posao je dugotrajan, ali najučinkovitiji mogući. Djeca lako shvate da mogu biti akcijski heroji i heroine iz susjedstva koji spašavaju stvar, onda kada su dobronamjerni, spremni pomoći i izaći u susret – kao i svi superheroji uostalom. Ali podjednako je važno naučiti suprotstaviti se lošim autoritetima i pogrešnim pravilima. Svaki pokret koji čovjek napravi unutar sebe, u vlastitoj svijest, dio je društvenog pokreta, a u tome su knjige odigrale značajnu ulogu. Danas kad više nego prije razmišljamo o opstanku čovječanstva i o važnosti čovječnosti za taj opstanak, otkrili smo koliko su nam neophodni glasovi onih kojima je svaki običan dan borba, koji su uspjeli ili pokušavaju nadići granice koje im je dala priroda ili nametnulo društvo. Ljudi koji svoje tijelo, ime, porijeklo, boju kože, seksualnost i ljubav, nose kao teret, mogu nam otkriti stvari od najvažnijeg značaja, podsjetiti nas koliko je naša ljudskost dragocjena, vratiti nam odlučnost i vjeru u istu. Zbog toga mislim, ako nas itko uputi prema boljem i zdravijem društvu, bit će to ljudi koji dolaze iz takozvanih marginaliziranih skupina. Njihove priče su najvažnije priče koje danas trebamo čuti, one su i ključ za razumijevanje naših delikatnih postojanja i karta za sigurniju budućnost, jedno sasvim ljudsko, ovozemaljsko iskupljenje.

Piše: Korana Serdarević
Inkluzivnost u lektiri

Ako se slažemo da obrazovanje mora biti inkluzivno, odnosno uključivati osobe koje su pripadnici ranjivih skupina (invalidi, osobe nižeg socijalno-ekonomskog statusa, skupine koje su potencijalne žrtve diskriminacije na temelju seksualnosti, vjere ili drugoga), kako je moguće da književni tekstovi koji se mladima nude gotovo uopće ne oprimjeruju iskustva takvih skupina? Je li uopće važno čitati s razumijevanjem tekstove koji proizlaze iz kultura ili iskustava različitih od naših, ako želimo iole razumjeti svijet koji dijelimo s heterogenim mnoštvom? Možemo li uživati u čitanju samo ako čitamo o sebi sličnima ili možemo čitati s užitkom i zanimanjem i priče onih koji žive potpuno drukčije živote? Bismo li i mi postali malo drukčiji ljudi, da smo odrastajući čitali i tumačili priče iz najrazličitijih dijelova svijeta, društvenih skupina, većina i manjina? I što bi inkluzivan popis lektirnih naslova koji dajemo današnjim učenicima značio za društvo u budućnosti? Književnost u obrazovanju dugo je bila pod teretom obveznih ishoda, koji su se temeljili na kanonskom popisu i kanonskim interpretacijama. Budući da je kanon sastavljen od djela koje su pisali mrtvi bijeli muškarci, interpretacija takvoga popisa teško da nudi prostor inkluziji, a „prozor u svijet“ koji taj popis otvara nužno je sveden na granice dobro poznatog područja. Razumijevanje literarnoga svijeta, koji nužno nastaje na nogama stvarnoga, doživljenoga i promišljenoga, uključuje prepoznavanje i tumačenje iskustva autora. Autori koji dolaze iz iste društvene skupine svakako nude različite osobne priče, ali ne nude mogućnost poimanja različitih kultura, udaljenih iskustva, identiteta. Stavivši na stranu neospornu važnost vrijednosti teksta kao umjetničke tvorevine, pravo onih drukčijih od većine s našega popisa lektire jest da svoje iskustvo svijeta pridruže čitateljskom iskustvu mladih ljudi, da ponude vlastitu priču. Također, pravo je svakoga čitatelja koji se obrazuje da knjige koje dobiva na čitanje ponude zbiljski prostor u svijet koji raste i nadima se od količine različitih glasova. Svakom mladom čovjeku tijekom obrazovanja knjiga će u nekome trenutku ponuditi prostor identifikacije s likovima, njihovim patnjama i težnjama, promišljat će o opravdanosti njihovih postupaka i odnosima koji ih izgrađuju. Stoga je pravo i onih čitatelja koji spadaju u ranjive skupine da dobiju svoje područje identifikacije. Književnost kao zrcalo svijeta nudi razne odraze, i važno je ponuditi što više onih koji nas iznenađuju, tjeraju na pomake, o kojima moramo raspravljati, koji će, u konačnici, pomoći da proširimo vlastito poimanje života i ljudi s kojima smo se našli na ovome planetu u istoj vremenskoj crtici. Možda zato treba ponuditi djeci i mladima mogućnost da im lektira, u vremenu konzumerizma i kapitalizma, posluži i kao temeljni izvor razumijevanja drukčijeg, što će djelovati i na otpor prema segregaciji bilo kojega tipa. Uvjerena sam stoga da književni tekst, uz kvalitetno podučene nastavnike i suvremene metode, može na duge staze pomoći u razbijanju negativnih predrasuda i zaustaviti njihov put do diskriminacije, jednako kao što može utjecati na veći interes i bolju vidljivost autora i autorica koji govore glasom manjine.

Piše: Jul Maroh
Zašto je svaka priča važna?

Savršeno se sjećam navale osjećaja pri prvom čitanju književnost ili pripovijesti s likovima koji su odskakali od norme. Taj se osjećaj širio na cijelim mojim tijelom, obuzetim olakšanjem i radošću, jer odjednom sam naišla na priče u kojima se zrcalio moj lik, s kojima se dalo poistovjetiti i u njima prepoznati vlastitu ljudskost. Moja usamljenost i moje sumnje odjednom su se raspršile. Obuzelo me nestrpljenje: glad za čitanjem stranica koje slijede. Takvi osjećaji mogu spasiti život. Kad otkrijemo da ono što jesmo, ono što želimo i ono o čemu sanjamo, nije ono što naše okruženje ili naše društvo od nas očekuje, posljedice mogu biti strašne. Književnost i narativni oslonci poput kinematografije, suvremene umjetnosti, fotografije pa čak i glazbe, tu su da nas povežu sa svijetom temeljem naše prave biti. Kroz priče, kroz emocije koje se u nama bude, prepoznajemo humanost i ranjivost drugih. Prepoznajemo vlastitu nutrinu. Od objavljivanja moje prve knjige, „Plava je najtoplija boja“, pristiglo mi je mnogo pisama zahvale LGBTQ osoba, ali isto tako i pisama čitatelja čiji su životi vrlo različiti od života junakinja: od osoba koje nikad nisu iskusile homofobiju ili rodnu diskriminaciju. A ti su čitatelji ipak tvrdili da ih je silno dirnula priča o Emmi i Clémentine i bili su odlučni u namjeri da više ne sudjeluju u sistematskom tlačenju o kojem je riječ. Tu se vidi kolika moć leži u književnosti i koliko je važno predstaviti čitav spektar ljudskog roda. Ne samo zato da odamo počast svima onima koji su prečesto dovedeni do toga da budu nevidljiv:a:i ili su prikazan:a:i na stereotipan način, već i zato da što većem broju ljudi omogućimo da shvate život tih osoba. Zamisao se sastoji u tome da se sagrade mostovi ondje gdje su društvo i diskriminacije podigli zidove. Svaka je priča važna jer svaki je pojedinac važan. Okrutnost diskriminacija koja prožima naše zajednice ukazuje nam na našu odgovornost. Kad naše neznanje, naši strahovi ili naše predrasude upravljaju našim postupcima, kad smatramo da smo u posjedu isključive istine, tad drugi životi oko nas trpe. U tome se sastoji važnost uključive književnosti. Raznolikost ispričanih života dokazuje da ima mnogo istina. U cilju omogućavanja boljeg zajedničkog života, važno je da se ta raznolikost – doista stvarna – nađe jednako zastupljena u književnoj industriji, na svim razinama. Osobe koje se identificiraju kao žene, kao queer osobe, kao rasno obilježene osobe, kao hendikepirane osobe, sve moraju dobiti istu priliku. Angažirati se u predstavljanju svih grupa, svake ponositosti, svake ranjivosti, znači omogućiti književnosti da stječe sve više čitatelja i čitateljica. To isto tako znači i omogućiti pričama da svojom čarolijom dosegnu višu razinu: da promijene naše biti i naš odnos prema svijetu kroz inicijacijsko putovanje.