Europea

Vigdis Hjorth norveška je spisateljica rođena 1959. godine u Oslu. Studirala je filozofiju, književnost i političke znanosti. Autorica je dvadeset romana za djecu i odrasle. Romani su joj nagrađivani najprestižnijim književnim nagradama, poput nagrade Aschehoug (2025) i Nagrade norveških knjižara (2012.). Za knjigu Nasljedstvo (Arv og miljø, 2016.) nagrađena je Nagradom norveških knjižara (2016.) i Nagradom norveških književnih kritičara (2016.), a nominirana je i za prestižnu Nagradu Nordijskog vijeća.

Ben Blushi, jedan od najznačajnijih albanskih autora, rodio se u Tirani 1969. godine. Studirao je na Sveučilištu u Tirani i na Filološkome fakultetu diplomirao albanski jezik i književnost. Bio je glavni urednik lista Koha Jonë, a 1999. godine započeo je političku karijeru u kabinetu albanskog premijera. Nekoliko mjeseci bio je zamjenik ministra vanjskih poslova, a potkraj 2000. postao je prefektom Korçe, da bi 2011. bio imenovan ministrom obrazovanja. S književnošću ga povezuju i osobne i obiteljske veze. Njegov otac, Kiço Blushi, poznati je albanski pisac. U travnju 2008. godine objavljen je prvi Blushijev roman Të jetosh në ishull (Živjeti na otoku), koji je postigao velik uspjeh. Hvaljeni drugi roman Otelo: Arap iz Vlore (Otello, Arapi i Vlorës), izišao je godinu poslije, a za njega je Blushi na Sajmu knjiga u Tirani 2009. dobio nagradu za autora godine, kao i nagradu Europske unije za književnost 2014.

Carolina Schutti rođena je 1976. u Innsbrucku. Studirala je germanistiku, anglistiku / amerikanistiku, koncertnu gitaru, a apsolvirala je i klasično pjevanje. Nakon nekoliko godina pedagoškog rada i doktorske disertacije posvećene Eliasu Canettiju, bila je lektorica na Sveučilištu u Firenci, potom znanstvena suradnica Kuće književnosti na Innu (Literaturhaus am Inn), a 2010. objavila je svoje hvaljeno debitantsko djelo Wer getragen wird, braucht keine Schuhe (Tko se nosi, ne trebaju mu cipele). Drugi roman Jednom sam zasigurno mekom travom potrčala (Einmal muss ich über weiches Gras gelaufen sein, 2012.) nagrađen je 2015. Nagradom Europske unije za književnost. Godine 2015. izišla joj je novela Eulen fliegen lautlos (Sove lete nečujno), za koju je na temelju odabrana poglavlja još 2012. nagrađena književnom nagradom Alois Vogel.

Çiler İlhan (1972.) studirala je međunarodne odnose i političke znanosti na Sveučilištu Boğaziçi u Turskoj, a potom hotelski menadžment u Školi za hotelijerstvo i turizam Glion u Švicarskoj. Živi u Istanbulu, a radila je kao hotelijerka, slobodna spisateljica (Boğaziçi, Time Out Istanbul itd.) i kao urednica u različitim razdobljima života. Godine 1993. primila je prestižnu nagradu za mlade „Yaşar Nabi“ za kratku priču. Njezine pripovijetke, eseji, recenzije knjiga i članci o putovanju objavljivani su u raznim časopisima i novinama. Prva knjiga Rüya Tacirleri Odası (Komora trgovca snovima, 2006.) nastavlja se na poetiku magičnoga realizma. Autorica je 2011. godine primila Nagradu Europske unije za književnost za zbirku kratkih priča Izgon (Sürgün, 2010.), a pojedine priče iz spomenute zbirke posljednjih su godina objavljene u međunarodnim zbirkama pripovijedaka zajedno s djelima brojnih drugih slavnih europskih pripovjedača. İlhan je članica turskoga PEN-a.

David Machado rođen je 1978. godine u Lisabonu. Diplomirao je ekonomiju na Sveučilištu u Lisabonu, no uskoro se posvetio pisanju. Godine 2005. dodijeljena mu je ugledna književna nagrada Branquino de Fonseca, a 2010. nagrada SPA/RTP. Autor je zbirke priča Historias Possiveis te romana O fabuloso teatro do Gigante i Prosječni indeks sreće (Indice medio de felicidade) za koji je 2015. godine dobio prestižnu Nagradu Europske unije za književnost. Kratke priče objavljivane su mu u portugalskim i inozemnim književnim časopisima.

Edina Szvoren (Budimpešta, 1974.), cijenjena mađarska književnica, završila je Srednju glazbenu školu Béle Bartóka u kojoj trenutačno predaje solfeggio i glazbenu teoriju, dok je na Glazbenoj akademiji Franza Liszta stekla zvanje zborske dirigentice. Objavljuje od 2005. godine: već je prvom zbirkom novela Pertu (2010.) ostvarila nezapamćen uspjeh, kako kod čitatelja tako i kod kritike, što je još iste godine bilo okrunjeno i dvjema važnim nacionalnim književnim nagradama nazvanima po Tiboru Déryju, odnosno Sándoru Bródyju. Za svoje drugo prozno djelo Nema, neka i ne bude (Nincs, és ne is legyen, 2012.) – zbirku kratkih priča o međuljudskim odnosima s dodatkom apsurda, začinjenih (samo)ironijom i nesvakidašnjom tvrdoglavošću onih koji su ih preživjeli – autorica je primila Nagradu Europske unije za književnost 2015. godine i Nagradu Artisjus (2013.).

Anglo-australska autorica Evie Wyld rođena je 1980. godine u Londonu, a odrasla je u Australiji i Engleskoj. Njezin prvi roman After the Fire, A Still Small Voice osvojio je nagrade John Llewellyn Rhys i Betty Trask. Godine 2011. Wyld se našla na popisu najboljih novijih britanskih romanopisaca „Best New British Novelists“ po izboru književnog magazina Culture Show, a također i u užem izboru za nagrade „Orange Prize for New Writers“, „Commonwealth Writers’ Prize“ i „International IMPAC Dublin Literary Award“. Godine 2013. našla se na popisu najboljih mladih britanskih romanopisaca („Best of Young British Novelists“) po izboru uglednog književnog časopisa Granta. Drugi roman Evie Wyld, Sve ptice pjevaju (All the Birds, Singing, 2013.) ušao je 2014. godine u širi izbor za n¬gradu „Stella Prize“ i „Baileys Women’s Prize for Fiction“ i u uži izbor za nagradu „Costa N¬vel Prize“ i „James Tait Black Memorial Prize“. Godine 2013. roman je nagrađen nagradom „Encore Award“i „Jerwood Fiction Uncov¬red Prize“, a 2014. nagradom „Miles Franklin Award“i Nagradom EU za književnost. Posljednji roman The Bass Rock objavila je 2020. godine.

Jan Němec rodio se 1981. u Brnu. Studirao je sociologiju i religijsku kulturu na Masarykovu sveučilištu u Brnu te dramaturgiju na Janáčekovoj umjetničkoj akademiji u istom gradu. Izdao je zbirku poezije První život (Prvi život, 2007.), a potom zbirku kratkih priča Hra pro čtyři ruce (Četveroručno sviranje, 2009.) i biografski roman o poznatome fotografu Františeku Drtikolu pod naslovom Povijest svjetlosti (Dějiny světla, 2013.). Němec je urednik u izdavačkoj kući Host, kao i u književnom mjesečniku Host. Hvaljena od kritike i čitatelja, knjiga Povijest svjetlosti priskrbila je autoru više nagrada i nominacija: Nagradu Europske unije za književnost 2014., nagradu Češka knjiga 2014., nominaciju za nagradu Magnesia Litera za prozu 2014., nominaciju za Nagradu Josefa Škvoreckog 2014. Jan Němec bio je dvije godine predsjednik češke strukovne organizacije prozaika i pjesnika Asociace spisovatelů (Udruženje pisaca) osnovane 2014. godine. Godine 2019. objavio je roman Možnosti milostného románu.

Jonas Hassen Khemiri rođen 1978. u Švedskoj, jedan od najznačajnijih švedskih pisaca nove generacije. Već je svojim prvim romanom Et ögga rött objavljenim 2003. godine, izazvao golemu pažnju na švedskoj književnoj sceni. Knjiga je dobila nagradu Borås Tidnings kao najbolji debitantski roman. Khemirijev drugi roman Montecore – en unik tiger također je pobrao oduševljene pohvale književne kritike, a dobio je i prestižnu književnu nagradu P. O. Enquist te je nominiran za najugledniju švedsku književnu Nagradu August. Godine 2015. objavljen mu je roman Allt jag inte minns za koji je osvojio Nagradu August u kategoriji „Najbolja švedska beletristička knjiga godine“. Svoj peti roman Pappaklausulen objavio je 2018. Khemirijevi romani prevedeni su na tridesetak jezika, a drame su mu igrane u više od stotinu kazališta diljem svijeta, uz javna priznanja poput Village Voice Obie za najbolji kazališni tekst.

Kristian Bang Foss, jedan od najtalentiranijih danskih pisaca mlađe generacije (rođen 1977. godine u Kopenhagenu), diplomirao je 2003. na Danskoj književnoj akademiji. Njegov prvi roman, Fiskens vindue, objavljen 2004. godine, impresionirao je književnu kritiku dotjeranim stilom, kao i roman Stormen i 99, objavljen 2008., prožet crnim humorom i smislom za apsurdno. Treći roman, Smrt vozi Audi (Døden kører Audi) satiričan, crnohumorni i dirljivi roman ceste dobio je 2013. godine Nagradu EU za književnost. Njegov posljednji roman Frank vender hjem objavljen je 2019. Djela su mu prevedena na sedamnaest jezika.

Lidija Dimkovska (1971.), makedonska je pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica. Doktorirala je rumunjsku književnost na Sveučilištu u Bukureštu, gdje je nekoliko godina radila kao lektorica za makedonski jezik i književnost. Predavala je svjetsku književnost na Sveučilištu u Novoj Gorici, u Sloveniji, a trenutno je slobodna umjetnica i prevoditeljica u Ljubljani. Članica je Društva pisaca Makedonije i Slovenije, makedonskog PEN centra i stručnog žirija međunarodnih književnih festivala „Vilenica“ i „Herbert“. Poezija joj je prevedena na više od 20 jezika, a magazin „The American Poetry Review“ joj je posvetio naslovnicu i posebni dodatak. Dobitnica je Europske nagrade za poeziju „Hubert Burda“ i međunarodne nagrade „Tudor Arghezi“.

Marente de Moor (1972.) studirala je slavenske jezike, a 1990-ih živjela je u Rusiji, gdje je radila za ruske i nizozemske medije. Njezine kolumne o apsurdnosti ruske svakodnevice sabrane su i objavljene u Petersburgse vertellingen 1999. Nakon povratka u Nizozemsku nekoliko je godina radila za tjednik HP/De Tijd. Debitirala je 2007. godine knjigom De overtreder (Prijestupnik). Od 2009. radi kao tjedni kolumnist za politički časopis Vrij Nederland. Njezin drugi roman povijesne tematike Nizozemska djeva (De Nederlandse maagd) objavljen je 2010. godine uz dobre kritike i uskoro preveden na više jezika. Za taj je roman autorica 2011. primila najpopularnije priznanje za književnost u Nizozemskoj, Književnu nagradu AKO (AKO Literatuurprijs), a 2014. Nagradu EU za književnost. Njezin treći roman Roundhay, tuinscène (Scena u roundhayskom vrtu) nominiran je za književnu nagradu Libris 2014.

Nataša Kramberger rodila se u Mariboru 1983. godine, djetinjstvo je provela u Jurovskom Dolu, a studirala je u Ljubljani i nizozemskome Utrechtu. Godine 2006. pobijedila je na slovenskom festivalu za mlade autore Urška, a njezina knjiga Nebo u kupinama (Nebesa v robidah, 2007.), roman ispričan u pričama, nominiran je 2008. za Kresnikovu nagradu (za najbolji slovenski roman). Iste godine autorica je pobijedila na međunarodnome natjecanju za kratku priču A Sea of Words, koje financijski potpomaže zaklada Anne Lindh, dok je 2009. dobila nagradu Young Euro Connect za esej Dva tedna s smetarji (Dva tjedna sa smetlarima). Godine 2010. spisateljica je za roman Nebo u kupinama dobila nagradu Europske unije za književnost.

Pjesnik i prozaik Ófeigur Sigurðsson ro¬đen je u Reykjavíku 1975. godine. Autor je nekoliko zbirki poezije i tri romana. Osim pisanja, Ófeigur se okušao i u brojnim drugim zanimanjima: radio je kao noćni čuvar u hotelu, svoju fizičku snagu jačao je radeći na dokovima, a svoj um studirajući na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta na Islandu, gdje je 2007. godine stekao diplomu sa završnim radom o tabuu i transgresiji u tekstovima Georgesa Bataillea. Ófeigur je predvodnik pjesničkog pokreta mladih autora, koji su u posljednje vrijeme znatno utjecali na promjenu forme u suvremenoj islandskoj poeziji. Također je preveo nekoliko književnih djela i pisao za radio o piscima poput Louis-Ferdinanda Célinea i Michela Houellebecqa.

Sara Stridsberg (rođ. 1972.) prozaistica, dramaturginja i prevoditeljica, uživa status jedne od najznačajnijih pojava suvremene švedske književnosti. Njezin prvi roman Happy Sally objavljen je 2004. godine, a dvije godine kasnije uslijedio je roman Drömfakulteten koji joj je osigurao široku prepoznatljivost, nepodijeljene pohvale književne kritike, ugledne književne nagrade (Nordic Council Literary Prize i nominacija za prestižnu Nagradu August), a ugledno švedsko književno društvo De Nios proglasilo ga je „romanom desetljeća“. Roman Beckomberga – Oda mojoj obitelji (Beckomberga: Ode till min familj, 2014.) nominiran je za Nagradu August, a 2015. godine nagrađen je Nagradom EU za književnost. Godine 2018. objavljuje roman Kärlekens Antarktis. Za njezino književno stvaralaštvo dodijeljena joj je prestižna nagrada „Selma Lagerlöf“ za 2016. godinu. Sara Stridsberg izabrana je 2016. godine za članicu Švedske akademije, kao najmlađa među 18 članova te ugledne švedske institucije.

Tomáš Zmeškal (rođen 1966. u Pragu) diplomirao je engleski jezik i književnost i neko je vrijeme živio i radio u Londonu. Tijekom 1980-ih svirao je u bendu Psí vojáci zajedno sa svojim kolegom piscem i glazbenikom Filipom Topolom. Zmeškal živi u Pragu i radi kao srednjoškolski nastavnik engleskog jezika, prevodi i piše. Iako je spisateljsku karijeru započeo kao autor kratkih priča koje su mu objavljivane u različitim književnim časopisima, Zmeškal je pažnju šire javnosti pobudio tek svojim prvim romanom, Ljubavno pismo klinopisom (Milostný dopis klínovým písmem, 2008.) koji opisuje poslijeratnu Čehoslovačku iz postmoderne, fragmentirane perspektive. Za taj je roman Zmeškal 2009. dobio prestižnu Nagradu Josef Škvorecki, a 2011, Nagradu EU za književnost. Objavio je još dva romana: Životopis crno-bijeloga janjeta (Životopis černobílého jehněte, 2009.) i Sokrates na rovníku (2013.)

Afonso Cruz rodio se u portugalskom mjestu Figueira da Foz 1971., a u godinama koje su uslijedile posjetio je više od šezdeset zemalja svijeta. Pohađao je umjetničku školu An¬tónio Arroio i Fakultet za vizualne umjetnosti u Lisabonu. Dosad je objavio tridesetak književnih djela: između osta¬lih, triler A Carne de Deus (Božje meso, 2008.), borhesovski roman Enciclopédia da Estória Universal (Enciklopedija opće povijesti, 2009.) za koji je primio Nagradu Camilo Castelo Branco, potom knjigu za djecu i mlade Os Livros que Devora¬ram o Meu Pai (Knjige koje su proždrle moga oca, 2010.) za koju je dobio Nagradu Maria Rosa Colaço. Nakon toga slijedile su knjige A Boneca de Kokoschka (Kokoschkina lutka, 2010.) za koju je nagrađen Nagradom Europske unije za književnost godine 2013. i A Contradição Humana (Ljudsko proturječje, 2011.) za koju je dobio nagradu koju zajedno dodjeljuju Portugalsko društvo pisaca i Portugalska radio-televizija.

Andrés Barba (Madrid, 1975.) španjolski je pisac, autor desetak romana (La hermana de Katia, Versiones de Teresa, Agosto, octubre, Muerte de un caballo, Las manos pequeñas ‒ koji je označio njegov prodor na međunarodnu književnu scenu i koji je 2017. proglašen knjigom godine u časopisu The Guardian ). Sudionik međunarodnih konferencija za mlade dramatičare, predavao je na Sveučilištu u Madridu te na Bowdoin Collegeu u SAD-u. Za svoj zadnji roman Blistava republika (República luminosa, 2017.) dobio je prestižnu nagradu Herralde. Za njega nobelovac Mario Vargas Llosa kaže da posjeduje spisateljsko umijeće i zrelost koji nadilaze njegovu dob.

Češka autorica Bianca Bellová (1970.) već je svojom prvom knjigom Sentimentalni roman (Sentimentální román, 2009.) pobudila golemu pozornost književne kritike i publike, a sljedeći romani, Mrtvy muž (2011.), Celý den se nic nestane (2013.) njezinu je reputaciju učvrstio. U svojim romanima Bianca Bellová pokazuje osobit talent za opisivanje međuljudskih (u prvom redu muško-ženskih) odnosa, ne bježeći pritom od uznemirujućih pitanja i aktualnih problema našeg vremena. Za svoj četvrti roman, Jezero, nagrađena je 2017. dvjema prestižnim nagradama – Magnesijom Literom i Nagradom EU za književnost.

Bjørn Rasmussen rođen je 1983. u Danskoj. Diplomirao je na Školi dramske umjetnosti 2007. te na Visokoj školi kreativnog pisanja 2011. Iste godine dobio je Književnu nagradu Montana za roman Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo (Huden er det elastiske hylster der omgiver hele legemet, 2011.). Godine 2013. danska vlada dodijelila mu je trogodišnju potporu za rad, a godinu nakon toga (2014.) primio je Književnu nagradu Kultur Bornholms. Godine 2016. nagrađen je i Nagradom Europske unije za književnost.

Claudiu Mihail Florian rodio se 1969. u Rupei, okrug Brašov, gdje je živio do jedanaeste godine. Nakon gimnazije koju je pohađao u Bukureštu, vratio se u Transilvaniju odslužiti vojsku. Zatim je diplomirao germanistiku u Bukureštu i magistrirao interdisciplinarne humanističke znanosti na njemačkom jeziku u Bukureštu i suvremenu povijest u Bielefeldu, u Njemačkoj. Za vrijeme studija prevodio je, s engleskog i njemačkog, romane više autora, između ostalog Hermanna Hessea i Svena Hassela. Radi u Ministarstvu vanjskih poslova. Bio je ataše za kulturu i za suradnju s medijima pri rumunjskom veleposlanstvu u Berlinu te je radio i u rumunjskom veleposlanstvu u Bernu. Sada radi u Rumunjskom kulturnom institutu u Berlinu. Roman Doba igre napisan je prvotno na njemačkom jeziku i objavljen 2008. godine u Izdanju Transit, u Berlinu, pod naslovom Zweieinhalb Störche – Roman einer Kindheit in Siebenbürgen (Dvije i pol rode – roman o djetinjstvu u Transilvaniji).

Cristian Crusat (1983.) autor je knjiga priča Estatuas (Kipovi, 2006.) i Tranquilos en tiempos de guerra (Mirni u ratno doba, 2010.) te Breve teoría del viaje y el desierto (Kratka teorija putovanja i jedna pustinja, 2011.). Sve izvornike objavila je španjolska izdavačka kuća Pre-Textos. Živio je u Francuskoj, Maroku i Nizozemskoj. Riječ je o jednom od najznačajnijih mladih španjolskih autora. Objavio je eseje, prijevode i članke iz komparativne književnosti u raznim španjol¬skim i južnoameričkim časopisima, kao što su Revista de Occidente, Letra Internacional, Punto de partida ili Revista Atlántica. Radi kao lektor za španjolski jezik u inozemstvu. Godine 2010. Crusat je dobio Međunarodnu nagradu za pri¬ču »Manuel Llano«, a 2013. nagradu Europske unije za književnost (EUPL) za knjigu Kratka teorija putovanja i jedna pustinja.

Dario Fo (1926. – 2016.) bio je cijenjeni talijanski dramski pisac, romanopisac, scenograf, redatelj, glumac, slikar i politički aktivist. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1997. godine. Šezdesetih godina prošloga stoljeća povezuje se s borbenom ljevicom, a 1968. napušta službene kazališne institucije kako bi osnovao družinu „Nova scena” (Nuova Scena), koja obnavlja tradiciju pučkoga teatra. Sedamdesetih godina osniva kazališnu komunu s kojom provodi projekt angažiranog teatra, uključujući iskustva srednjovjekovnih misterija, commedije dell’arte, lutkarstva i kabaretsko-revijalnih oblika. Autor je osamdesetak kazališnih djela, od kojih su najpoznatija Smiješni misterij (1969.), Slučajna smrt jednog anarhista (1971.), Bum, bum! Tko je? Policija! (1972.) i Ne plaćamo, ne plaćamo (1974.). Potkraj života završio je i dvije hvaljene romansirane biografije o ženama koje su obilježile povijest: uz roman o Kristini Švedskoj - Kristina Švedska: Žena gotovo slučajno (Quasi per caso una donna. Cristina di Svezia, 2017.) koji možete čitati na hrvatskom jeziku u izdanju Naklade Ljevak i u prijevodu Ite Kovač, napisao je i djelo Papina kći (La Figlia del Papa, 2014.), u kojem je glavna junakinja Lucrezia Borgia. Djela su mu prevedena na tridesetak jezika.

Donal Ryan rođen je 1976. godine u irskom gradiću Nenagh. Diplomirao je pravo na Sveučilištu u Limericku i više od desetljeća radio kao pravni savjetnik u irskom Nacionalnom vijeću za prava zaposlenih. Nakon što je 2012. god. objavio prvi roman, Metaalno srce (The Spinning Heart), koji je osvojio publiku i književnu kritiku te dobio nekoliko prestižnih nagrada („Guardianovu” nagradu za najbolju debitantsku knjigu, Nagradu za najbolji roman objavljen u Irskoj 2012., Nagradu EU za književnost itd.), Donal Ryan posvetio se isključivo pisanju. Godine 2013. objavljen mu je roman S prosincem (The Thing About December), a 2015. roman All We Shall Know. Godine 2016. roman Metalno srce proglašen je na Festivalu knjiga u Dublinu irskim romanom desetljeća. Objavio je još romane From a Low and Quiet Sea (2018.) i posljednji Strange Flowers (2020.) Tema Ryanovih romana ruralna je irska zajednica i ekonomska situacija koja određuje sudbine protagonista njegove proze.

Igiaba Scego (1974., Rim) talijanska je spisateljica, novinarka i aktivistica porijeklom iz Somalije. Njezini su roditelji u Italiju imigrirali nakon državnog udara koji je u Somaliji 1969. izveo Siad Barre. Otac joj je bio somalski ministar vanjskih poslova. Scego je diplomu iz svjetske književnosti stekla na Sveučilištu La Sapienza, a doktorirala je na Rimskom sveučilištu s temom iz postkolonijalne teorije i pedagogije. Bavi se problemima međukulturnog dijaloga i imigracije. Piše za nekoliko talijanskih novina (Internazionale, la Repubblica itd.). Godine 2003. s pričom Salsicce osvojila je nagradu Eks & Tra za pisce migrante te izdala debitantski roman La nomade che amava Alfred Hitchcock. Godine 2010. objavila je memoare pod nazivom La mia casa è dove sono, za koje joj je 2011. dodijeljena Nagrada Mondello. Napisala je više proznih djela, a roman Adua, hvaljen od kritike i čitatelja, objavila je 2015.

Jasmin B. Frelih, slovenski književnik i urednik, rođen je u Kranju 1986. godine. Njegov prvi roman Na/pola (Na/pol), koji je objavljen 2013. dobio je odlične kritike i veliku medijsku pozornost. Autor je za tu knjigu primio Nagradu za najbolje debitantsko djelo na slovenskom Sajmu knjiga 2013. i Nagradu Europske unije za književnost 2016. Osim toga, spomenuti roman, koji možete čitati na hrvatskom jeziku u prijevodu Jagne Pogačnik, našao se u užem izboru za Nagradu Kresnik – značajnu slovensku književnu nagradu – za najbolji roman 2013. Frelih je 2015. godine objavio zbirku kratkih priča pod nazivom Ideoluzije, a usto je i urednik književnoga časopisa I.D.I.O.T. Autorovi tekstovi i prijevodi objavljeni su u brojnim slovenskim književnim časopisima.

Jenny Erpenbeck, jedna od najznačajnijih njemačkih književnica, rođena je 1967. godine u Istočnom Berlinu. Studirala je kazališnu umjetnost na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, a potom glazbenu umjetnost na glazbenom konzervatoriju Hanns Eisler. Pisanjem se počela baviti 1990-ih godina i za svoje romane dobila je brojne najuglednije književne nagrade – među ostalima i Nagradu Ingeborg Bachmann (2001.), Nagradu GEDOK (2004), Nagradu Hans Falada (2014.), nagradu časopisa “Independent“ za stranu beletristiku (2015.), Nagradu Thomas Mann (2016.), Nagradu Strega (2017.), a 2018. uvrštena je i u širi izbor za nagradu Booker International.

Laura Freudenthaler višestruko je nagrađivana austrijska književnica mlađe generacije. Rođena je 1984. u Salzburgu. Živi u Beču. Prvu zbirku pripovijedaka Der Schädel von Madeleine (Madeleineina lubanja) objavljuje 2014. Tri godine poslije, 2017. slijedi roman Die Königin schweigt (Kraljica šuti), za koji na Festivalu du premier Roman 2018. u Chambéryju dobiva Nagradu za najbolji debitantski roman na njemačkom jeziku. Njen drugi roman, Geistergeschichte (Priča o duhovima), objavljen u veljači 2019., nagrađen je iste godine Nagradom Europske unije za književnost. Kritika intenzivnu atmosferu njenih romana uspoređuje s „psihotopografijama Ingeborg Bachmann… i filmovima Nouvelle Vague“ (Neue Züricher Zeitung), ističući snažnu slikovitost njezine proze koja „površine umije opisivati tako da ono što leži ispod njih počinje vrebati i ključati“ (Literatur und Kritik).

Laura Sintija Černiauskaitė (1976.), litavska autorica, rođena je u Vilniusu, gdje je studirala litavski jezik i književnost. Autorica je četiri romana, mnogih novela, zbirki kratkih priča, nebrojenih drama te zbirke poezije. Drama Lucija kliže (Liučė čiuožia, 2003) je 2004. godine osvojila nagradu na Međunarodnom festivalu drame održanom u Berlinu. Djela su joj prevedena na slovenski, bugarski, talijanski, engleski, ruski te predstavljana u mnogih antologijama i zbirkama. Njezin debitantski roman Disanje u mramor osvojio je 2009. Nagradu Europske unije za književnost kao prvo djelo nekog litavskog autora, nakon čega je preveden na engleski. Njena je proza duboko psihološka, portretira osobe u teškim i neobičnim emocionalnim situacijama te načine kako ih razrješavaju. Nerijetko joj je tema djela obitelj te odnos muškarca i žene, a posebno mjesto u njenom radu zauzimaju djeca.

Lena Andersson (rođena 18. travnja 1970. godine u Stockholmu) ugledna je, nagrađivana švedska spisateljica i kolumnistica najvećih švedskih dnevnih novina Dagens Nyheter. Roman Namjerno zanemarivanje (Egenmäktigt förfarande – en roman om kärlek, 2013.) njezin šesti po redu, nagrađen je najprestižnijom švedskom književnom nagradom August te književnom nagradom časopisa Svenska Dagbladet. Godine 2016. dodijeljena joj je nagrada Lagercrantzen kao glasu razuma u iracionalnim vremenima. Živi u Stockholmu, gdje je smatraju jednom od najbritkijih nacionalnih analitičarki.

Lina Wolff rođena je 1973. godine u Lundu, Švedska. Živjela je i radila u Italiji i Španjolskoj, a tijekom godina koje je provela u Valenciji i Madridu, napisala je zbirku kratkih priča Många människor dör som du (Mnogi ljudi umiru poput tebe, 2009.). Bret Easton Ellis och de andra hundarna (Bret Easton Ellis i ostali psi, 2012.), njezin prvi roman, osvojio je nagradu Oxford-Weidenfeld za najbolji prijevod, a našao se i u finalu prestižnog Swedish Radio Awarda za roman godine. Njezin drugi roman, De polyglotta älskarna (Ljubavnici poligloti, 2016.), osvojio je najznačajniju švedsku književnu nagradu, August kao i nagradu časopisa Svenska Dagbladet. Oba su joj romana također ovjenčana nagradom PEN Translates Engleskog PEN-a kao priznanje vrsnoće prijevoda. Danas živi u Švedskoj.

Karin Beate "Linn" Ullmann (rođ. 1966.) norveška spisateljica, novinarka i književna kritičarka, kći je slavnog švedskog kazališnog i filmskog režisera Ingmara Bergmana i norveške glumice i redateljice Liv Ullmann. Nakon djetinjstva provedenog u Norveškoj i Americi, studirala je književnost na Sveučilištu New York, a potom se vratila u Norvešku, gdje je pisala književne kritike i kolumnu za vodeće norveške novine „Aftenposten“. Autorica šest romana prevedenih na više od 30 jezika, vrlo rano stekla je status jedne od vodećih mlađih norveških spisateljica. Prvi roman, Før du sovner, objavljen joj je 1998., potom su uslijedili romani Når jeg er hos deg (2001.), Nåde (2002.) za koji je dobila Norvešku nagradu čitatelja, Et Velsigner Barn (2005.), Det dyrebare (2011.) i Nemirni (De Urolige, 2015.). Dobitnica je nagrade Dobloug u 2017. za cjelokupno stvaralaštvo, koju dodjeljuje Švedska akademija.

Marek Šindelka rođen je 1982. godine u češkom gradiću Polička. Diplomirao je kulturologiju na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu te scenaristiku i dramaturgiju na praškoj FAMU. U češkoj književnosti debitirao je 2005. godine hvaljenom zbirkom poezije Strihnin i druge pjesme (Strychnin a jiné básně), koja je ovjenčana Nagradom Jiříja Ortena namijenjenom mladim književnicima. Šindelka je autor romana Pogreška (Chyba, 2008.) te koautor istoimenog stripa iz 2011. godine. Svoj književni talent potvrđuje zbirkom pripovijedaka Ostanite s nama (Zůstaňte s námi, 2011.), za koju je dobio prestižnu književnu nagradu Magnesia Litera za češku proznu knjigu godine. Nakon toga Šindelka je objavio i proznu zbirku Karta Anne (Mapa Anny, 2014.) te hvaljeni roman Zamor materijala (Únava materiálu, 2016.), za koji je ponovo primio nagradu Magnesia Litera.